Zašto se vraćamo boli i kako izaći iz tog kruga?

Jungov ključ za razumijevanje patnje

 

Priroda se budi, i mi sa njom.

Danas Sunce ulazi u znak Ovna, stiglo je proljeće, stigla je nova astrološka godina. Vrijeme je u kojem se budi naša energija. Vrijeme je za nove pobjede, svježe ideje i akcije.

Ako ovih dana i ne osjećate puni zamah svježine, u redu je.

Ako ste malo više umorni, i to je za očekivati.

Iza nas je zima koja nas je, ako ne stalno, onda svako malo vodila u suočavanje sa sobom. Ako ste osjetili zastoje, nesigurnost ili ste svako malo bili u preispitivanju gdje ja to idem, sve je to bila priprema. A sada, dok polako izlazimo iz tog retrogradnog zimskog perioda, proljeće donosi priliku za buđenje onoga što želimo razviti u narednim mjesecima.

Samo sada ne žurimo. Ovo proljeće je stiglo u periodu između dvije eklipse, što znači da još nije vrijeme za nagli skok u nove akcije. Pravi zamah dolazi u drugoj polovini aprila, kada se energije stabiliziraju.

Sada je važno da smo tihi, bliski sa sobom, da osluškujemo, planiramo i budimo ono što u nama tek treba da ojača.

Predivno je što sam baš pred prelazak Sunca iz sanjivih Riba u ambicioznog Ovna imala divan sastanak sa četvero vrlo pametnih i mladih ljudi. Bilo mi je veliko zadovoljstvo i privilegija posmatrati ih kako svjesno vide svoje odraze jedni u drugima, vode vrlo duboke razgovore i postavljaju pitanja koja su se krčkala tokom zime. Ta duboka promišljanja koja su svako malo povlačili iz nesvjesnih dijelova sebe, dijelova skrivenih u dubokim okeanima Riba, su željela da se što prije pokažu i prikažu kako bi se napravile nove akcije, spasio svijet. Iako Sunce još nije bilo zakoračilo u Ovna, mogla sam osjetiti tu potrebu za pokretom.

Koliko vremena i mudrosti je potrebno da usvojimo koncept „Požuri polako”? Trenutno nemam najjednostavniji ili najkraći odgovor na to pitanje, ali znam da smo sada u periodu koji nam upravo savjetuje: požuri, polako

Međutim, imam želju dati prošireni odgovor na pitanje/a koje je mene najviše dotaklo i potaklo da pišem ovaj tekst (parafraziram): “Zašto se izgubimo u boli  i patimo? Zašto nas prate bolne emocije koje smo još davno kroz rad osvijestili i mislili da smo ih ostavili iza sebe”?

Prošireni odgovor želim podijelim sa vama, ali ujedno se i zahvaliti mojim divnim saradnicima i prijateljima za inspiraciju.

Neugodne emocije nisu tu da nas slome, one su naši unutarnji vodiči, tihi glasovi koji nas pozivaju na promjenu. Carl Jung, švicarski psiholog i psihijatar je vjerovao da patnja nastaje kada se udaljimo od sebe i odbijemo pogledati dijelove sebe koje ne želimo prihvatiti, jer ih smatramo ili nepoželjnim ili da nisu naše.

Jung je vjerovao da patnja dolazi upravo iz sukoba između svjesnog i nesvjesnog dijela psihe. Ako odbacujemo emocije, unutarnje istine i neizražene dijelove sebe, oni se vraćaju kao nemir, tjeskoba i unutarnja praznina. One traže našu pažnju i iscjeljenje

Dakle, upravo u tom susretu sa vlastitim neugodnim sadržajima leži ključ naše slobode.

Sada je pitanje, kako prepoznati obrasce koji nas drže u patnji?

 

Patnja se ne javlja iznenada, ona je rezultat ponavljanih unutarnjih obrazaca koji nas iscrpljuju. Evo nekoliko znakova koji nam govore da produžavamo vlastitu bol i ulazimo u patnju:

Samokritika i strogi unutarnji dijalog kojim svako malo ili stalno osuđujemo sebe.

Bježanje od emocija, kada sebi ne dopuštamo da osjetimo tugu, ljutnju ili razočaranje. U ovom slučaju bolne emocije se gomilaju u nesvjesnom, u potisnutim dijelovima nas, i vraćaju kroz stres, anksioznost ili fizičke simptome.

Stalno prepričavanje onoga što nas drži u patnji. Ovdje je važno naglasiti da bol i patnja ne nestaju ponavljanjem istih priča o tome kako smo mi u pravu, a neko nije ili još teže, kako smo mi krivi za sve i ulazimo u osjećaj krivice misleći da će nam pomoći ako sebi priznamo krivicu jer mi smo dobri i preuzimamo krivicu i sada treba da patimo. Držanje za bolne uspomene i njihovo stalno prepričavanje usporava naše iscjeljenje. Što više prepričavamo istu bolnu priču sebi i drugima bez traženja novog fokusa i rješenja, to dublje ostajemo zarobljeni u patnji. Možda nam se čini da nam to donosi olakšanje, ali zapravo samo produbljujemo bol koja se pretvara u patnju i stvara nove okolnosti zbog kojih nam je sve teže.

Ako stalno ponavljamo iste emocije, misli i reakcije, ne možemo očekivati drugačiju stvarnost. Stvarna promjena nastaje kada preuzmemo odgovornost za svoje unutarnje stanje. Važno je istaći da odgovornost nije kada kažemo – krivica je moja i treba da patim. Odgovornost je kada pronalazimo odgovor u kojem nema krivca već rješenje kako može bolje i lakše za sve. Kada mijenjamo način na koji gledamo prošle situacije, osjećamo ih drugačije i djelujemo svjesnije. Kada tražimo sjeme odakle je potekla ta boli da bismo iz nje izrasli svi bolji i sretniji, mudriji za nove životne poduhvate. Tek tada se i naš život mijenja. Tada dolaze i najsnažniji osjećaji iz nas koji sve liječe – duboka zahvalnost i oprost, sebi i drugima.

Također, korisno je znati da vlastitu bol produžavamo i kada imamo otpor prema promjeni. Često čujem rečenice: “Šta ću ja sam takva/takav!” “Ne mogu ja tu ništa, pa pogledaj gdje živimo!” “Takav je moj život!” i slično.  Ako jeste, to je u redu. Važno je onda da smo svjesni  da dajemo potpis i pečat našem životu u neudobnoj emociji i da to svjesno prihvatamo. Ostajanje u nečemu što nas iscrpljuje (poput toksičnih odnosa, u poslu koji ne volimo, u ponavljanju obrazaca samosabotaže) stvara unutarnju napetost i podržava patnju. Ukoliko nećemo da se mi mijenjamo, neće se mijenjati ni okolnosti. Važno je tada znati da nismo žrtve okolnosti već potpisnici svog života. Da li to radimo svjesno ili nesvjesno, sami trebamo procijeniti.

Da li je lako izaći iz naviknutih obrazaca ponašanja i otpora?

Da li je lako izaći iz naviknutih obrazaca ponašanja i djelovanja koji nam donose niz neudobnih emocija i u konačnici život u otporu i patnji? Naravno da nije.

Doktor Rick Hanson, neuropsiholog, detaljno je pojasnio zašto su ljudi skloniji neugodnim emocijama i naglasio je da je naš mozak poput čička za neugodna iskustva, a poput teflona za ugodna iskustva.

Razlog zašto je to tako leži upravo u činjenici da je naš mozak bolje podešen za izbjegavanje nego za približavanje, obzirom da su neugodna iskustva u pravilu više uticala na naš opstanak.

Također, u svom istraživanju dokazano je da neugodne informacije se brže opažaju od ugodnih. Ako se neki događaj označi kao negativan, hipokampus se pobrine da ga pažljivo pohrani za buduće potrebe. Poznata nam je krilatica – Ko se jednom opeče, puše i u hladno.

Sigurna sam da svi mi i iskustveno možemo potvrditi da su bolni i neugodni osjećaji jaki jer, primjerice iz nekoliko neuspjeha lako je steći osjećaj nemoći, ali isto tako je ovaj osjećaj teško poništiti sa novim uspjesima, pa je naša ljudska sklonost više naklonjena izbjegavanju gubitka nego da staviti fokus kako postići dobitak. Čak i kada poništimo uticaj gubitka, naš mozak pohranjuje neugodno i bolno iskustvo duboko unutar nas kako bi ga ponovo aktivirao ako zatreba.

Kako navodi dr. Hanson, naš mozak ima prirođenu sklonost negativnosti koja nas usmjeravaju na izbjegavanje. I upravo ova sklonost nam na mnoge načine dosnosi patnju jer stvara neugodnu pozadinsku tjeskobu koja kod nekih ljudi može biti prilično snažna jer na njoj grade svoj cjelokupan život. Sklonost ka negativnosti podržava ili pojačava druge neugodne emocije kao što su gnjev, tuga, depresija, krivnja, stid. Upravo ova neugodna pozadina u nama ističe prošle gubitke, neuspjehe, omalovažava sadašnje sposobnosti i preuveličava buduće prepreke. Upravo ovdje leži razlog zašto je um sklon da donese nepravedne presude o karakteru, ponašanju i mogućnostima osobe. Mi ne moramo učiti da budemo reaktivni ili u patnji, to se spontano događa, prirodno nam je.

Mudro je zabilježiti da težina ovih osuda može veoma opteretiti i blokirati naš životni razvoj. Stoga, svakako, da trebamo ozbiljno usmjeriti svoju pažnju na pronalazak izlaza iz ovog začaranog kruga neudobnih emocija.

Kako izaći iz začaranog kruga patnje?

Jung nas uči da izlazak iz patnje ne dolazi kroz izbjegavanje, već kroz hrabrost da pogledamo u sebe i prigrlimo ono što nas boli. Evo nekoliko koraka koji olakšavaju taj proces:

 Primijetite i priznajte emocije. Umjesto da ih potiskujete, pitajte se: „Što mi ova emocija pokušava reći?“ Emocije nisu neprijatelji, već vodiči prema unutarnjem iscjeljenju. Svaka emocija je pozitivna jer joj je namjera da nam nešto kaže, da nas usmjeri u određenom pravcu. Stoga, je važno primijetiti svoju emociju i svjesno je razložiti kako bismo vidjeli koja joj je pozadina i na šta nas upućuje.

Rad sa sjenkom je važan jer kada prepoznamo obrasce koji nas drže u patnji, možemo ih svjesno mijenjati. Na primjer, ako primijetite da stalno udovoljavate drugima nauštrb vlastitih potreba, počnite postavljati zdrave granice.

Prestanite, odnosno nemojte se poistovjećivati sa mislima. Samo zato što mislite nešto loše o sebi ili drugima, ne znači da je to istina. Pronađite blaži, suosjećajniji unutarnji glas.

Otvorite prostor za promjenu  i budite nježni i strpljivi sa sobom. Često mislimo da moramo odmah znati kako nešto riješiti, ali ponekad je dovoljno dopustiti sebi novu perspektivu. Kada postavimo sebi pitanje i pustimo da nam odgovor sam dođe, doći će kada se najmanje nadamo, odnosno kada prestanemo biti u otporu. Evo sada dok ovo čitate, zapitajte se: „Što bih sada mogao/la učiniti drugačije?“

Vježbajte usmeravanje pažnje na sadašnji trenutak. Osvijestite bivanje sada.  Meditacija, svjesno disanje i povezivanje sa tijelom pomažu da izađemo iz spirale briga i osjetimo prisutnost sadašnjeg trenutka.

Pronađite smisao u izazovima  jer vjerovali ili ne, neudobne emocije koje zovemo negativnim, vode nas prema dubljoj spoznaji. Kada na bolne situacije gledamo kao na priliku za rast, prestajemo im pružati otpor i lakše ih prevazilazimo. Čak im se radujemo jer nam ukazuju na mjesta koja su savršena za naš rast. Naučiti sebe da imamo radost i uzbuđenje u situacijama koje nas pomaknu sa našeg zamišljenog puta je umjeće življenja, jer to što vas je pomjerilo i zaboljelo vam pruža riznicu blaga koja je u vama i usmjerava vas tamo gdje je vaš brži i veći rast.

Na samom kraju je najvažnije istaknuti, kada prestanemo produžavati bol negiranjem i pružimo sebi dozvolu da osjetimo i razumijemo svoje unutarnje svjetove, patnja se pretvara u most prema slobodi i velikoj životnoj udobnosti. Naša duša raste ne kroz bijeg od bola, već kroz njegovo razumijevanje i puno prihvatanje.